RAJKO GRLIĆ: Hrvatska je zemlja velike pljačke!

INTERVJU

RAJKO GRLIĆ, FILMSKI REŽISER I LEGENDA JUGOSLOVENSKE KINEMATOGRAFIJE

 

 

Izgubili su osjećaj da ih neko gleda, kontrolira i ponovo smo postali zemlja velike pljačke, od države strogo kontroliranog pravosuđa i dubinske korupcije na svim nivoima. Zemlja iz koje se masovno odlazi

 

Ako me pitate za  takozvanu “političku normalizaciju” ne vidim da će se ona tako brzo dogoditii. Naše države vode ljudi koji su izašli ispod šinjela onih koji su ovaj rat i započeli i ostvarili. Nacionalisti koji žive od “neprijatelja” kao glavnog koherentnog elementa svojih politika

Hrvatska, mislim na državni aparat, se jako pazila i šminkala ne bi li ušla u Europu.  Bili su to zvjezdani trenuci u kome se rodila nada da bi mogli biti mala pristojno uređena država. Ali nažalost, čim se ušlo, čim se osiguralo članstvo, sve se vratilo na staro

Bane Bumbar bi nakon dugog razmišljanja, i ne baš bezazlene svađe sa suprugom, počeo odlaziti na ulične demonstracije da pokaže svoje građansko nezadovoljstvo. Miki Rubiroza bi se, kao stari trgovac, vratio u domovinu i slizao sa onima na vlasti. Naravno dok su na vlasti

Nisam tada znao da će “Čaruga” biti posljednji ili jedan od posljednjih jugoslavenskih filmova. Ali sam zato, nakon što smo snimili poslijednji kadar ekipi nazdravio riječima: “Za zadnji film koji sam snimio u ovoj zemlji.  Živjeli”.

 

Jedan od najvećih režisera sa prostora nekadašnje države, Rajko Grlić, ostavio je neizbrisiv trag u jugoslovenskom filmu i celokupnoj kinematografiji. Dovoljno je samo nabrojati filmove poput “U raljama života Štefice Cvek”, “Samo jednom se ljubi”, “Čaruga”, “Karaula”, “Ustav Republike Hrvatske” koje je režirao ili film “Petrijin venac” i seriju “Grlom u jagode” gde je bio koscenarista, pa shvatiit koliko je veliki i značajan Grlićev opus. Nedavno se predstavio i kao pisac objavivši zbirku “Neispričane priče” u izdanju “Lagune”. O svom bogatom filmskom opusu, književnosti i životu na relaciji Zagreb – Ohajo gde predaje režiju u intervjuu za Aferu govori režiser Rajko Grlić.

 

Nedavno su nas napustila dva velika glumca Nebojša Glogovac i Ivo Gregurević. Sa obojicom ste sarađivali, kakva sećanja imate o njima?

-Kada odlaze glumci sa kojima ste radili, vadili iz njih a oni iz vas ono najbolje što imamo u sebi, kada odu ta lica koja pričaju naše priče, ostane u vama ogromna rupa, nezacjeljiva. Ode važan komad života. Ostaju samo filmovi, tragovi njihovih postojanja. Nebojša i Ivo su po svom habitusu bili beskonačno različiti ljudi a po zatvorenosti, unutarnjoj energiji i koncentraciji vrlo slični glumci. Sa obojicom je bio veliki gušt raditi, igrati se, otkrivati nijanse. Obojica će mi, i kao ljudi i kao glumci, jako nedostajati.

Ivo je glumio Čarugu u istoimenom kultnom filmu. Da li ste snimajući “Čarugu” imali osećaj da će to zvanično biti poslednji jugoslovenski film?

-Ne, nisam tada znao da će to biti posljednji ili jedan od posljednjih jugoslavenskih filmova. Ali sam zato, nakon što smo snimili poslijednji kadar ekipi nazdravio riječima: “Za zadnji film koji sam snimio u ovoj zemlji.  Živjeli”. I pokazalo se točnim. Miris raspada je bio u zraku. Nije trebalo biti veliki futurolog da bi se to vidjelo.

Gde su danas države bivše SFRJ, koja se najviše približila Evropi?

-Sve se te države manje više bolno suočavaju sa realitetima svojih nacionalistickih snova. Osim Slovenije. Ona je imala sreću da nije krenula u mitomanski redizajn prošlosti, nije od bijelogardejaca, svojih ustaša i četnika, pravila junake. Bavila se manje-više sadašnjošću. I danas je, zahvaljujući tome daleko najrazvijenija i, za razliku od svih ostalih država nastalih raspadom Jugoslavije, ne suočava se sa masovnim egzodusom mladih školovanih ljudi.

Kakvo je stanje u Hrvatskoj danas, šta je članstvo u EU donelo a šta odnelo ovoj državi?

-Hrvatska, mislim na državni aparat, se jako pazila i šminkala ne bi li ušla u Europu. Bili su to zvjezdani trenuci u kome se rodila nada da bi mogli biti mala pristojno uređena država. Ali nažalost, čim se ušlo, čim se osiguralo članstvo, sve se vratilo na staro. Izgubili su osjećaj da ih neko gleda, kontrolira i ponovo smo postali zemlja velike pljačke, od države strogo kontroliranog pravosuđa i dubinske korupcije na svim nivoima. Zemlja iz koje se masovno odlazi.

Da li ste optimista po pitanju normalizacije srpsko-hrvatskih odnosa u budućnosti?

-Mislim da tu uvijek prvo treba pitati o kojoj “normalizaciji” se radi. Ako me pitate za  takozvanu “političku normalizaciju” ne vidim da će se ona tako brzo dogoditii. Naše države vode ljudi koji su izašli ispod šinjela onih koji su ovaj rat i započeli i ostvarili. Nacionalisti koji žive od “neprijatelja” kao glavnog koherentnog elementa svojih politika. Oni panično trebaju jedni druge, oni se svojim “mržnjama i ljubavima” međusobno hrane i sumnjam, pogotovo u izbornim godinama, da će se toga tako lako odreći.

Gde se balkanska kinematografija danas nalazi u odnosu na svetsku?

-Pa tamo gdje su i prije bile. Male kinematografije, sada još puno manje, u kojima, usprkos realitetima iz kojih dolaze, pojedinci ponekad znaju napraviti sjajne filmove koji se zavrti ne samo u ovim prostorima nego i puno šire. Svake godine imate barem jedan do dva takva filma. A to je, u odnosu na broj proizvedenih, strašno puno.

Scenarista ste legendarne serije “Grlom u jagode”. Gde bi danas bili Bane Bumbar, Miki Rubroza i ostali, kako bi se snašli u ovom vremenu tranzacije?

-Ja sam bio koscenarist te Karanovićeve serije. Na temu starenja tih likova  mogla bi se napraviti sjajna socio-politička analiza ovog trenutka. Pojednostavljeno rečeno, Bane Bumbar bi nakon dugog razmišljanja, i ne baš bezazlene svađe sa suprugom, počeo odlaziti na ulične demonstracije da pokaže svoje građansko nezadovoljstvo. Miki Rubiroza bi se, kao stari trgovac, vratio u domovinu i slizao sa onima na vlasti. Naravno dok su na vlasti.

Objavili ste knjigu “Neispričane priče”. Kakvo je to štivo?

-To je zbir intmnih i manje intimnih priča koje sam zapisivao zadnjih tridesetak godina. Jedna, barem tako kažu, malo uvrnuta autobiografija koja je, na moje veliko čuđenje, takla u intimu puno ljudi. Nikada nisam očekivao da će te bilješke tako komunicirati i da ću zahvaljujući njima dobijati nevjerojatne e-maile, pisma, poruke… Da ću zahvaljujuci njima ući u toliko tuđih života.

Razmišljate li o sledećem filmu i kako se osećate kao živa legenda i institucija eks jugoslovenske kinematorafije?

-Nažalost razmišljam. Nažalost jedan sam od onih koji bi trebali ali se boje, ili točnije rečeno ne znaju reći; “Dosta”. Ante Tomić i ja već preko godinu dana radimo na novom scenariju i svjesni smo da je pred nama još jako dug put.

Srećko Milovanović

 

Antrfile

Sergej neka bude to što je

Sarađivali ste i sa Sergejom Trifunovićem u “Karauli”. On je sad ušao aktivno u politiku, šta biste mu savetovali?

-Da se ne preda. Da ustraje. Da bude to što je.

 

 

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *