Čuvao sam papu, Karlu, Klintona i Radončića!

Armin Cibra: FAHRUDIN RADONČIĆ, MAFIJAŠ U PODZEMLJU BALKANA (1)

 

Čuvao sam papu, Karlu, Klintona i Radončića!

 

Radio sam u timu neposredne zaštite visokog predstavnika Volfganga Petriča, gdje mi je šef bio pripadnik SAS jedinice, Magnus Klason, Šveđanin

 

U Sarajevu je u toku završnica suđenja za ubistvo Ramiza Delalića Ćele! U knjizi čiji feljton objavljujemo pojavljuju se mnogi mafijaši i sa ovih prostora, uključujući i Ljubišu Buhu Čumeta i Nasera Keljmendija, ali i mnogi naši biznismeni i političari koji su tesno sarađivali sa Fahrudinom Radončićem.

 

Kako sam stekao iskustva potrebna Fahrudinu Radončiću

 

Rođen sam 1974. godine u Sarajevu, gdje sam završio Srednju elektrotehničku školu i Školu unutarnjih poslova. Od 1992. do 1996. godine bio sam pripadnik MUP-a RBiH. Od 1996. do 2006. godine radio sam u Službi državne bezbjednosti, odnosno u Agenciji za istraživanje i dokumentaciju (AID), i to na poslovima operativnog  i tehničkog praćenje lica koja su bila sigurnosno interesantna, zatim na poslovima operativnog, preventivnog osiguranja štićenih ličnosti, objekata i stranih delegacija, kao i na poslovima njihove kontraobavještajne zaštite. U Zagrebu sam završio Školu sigurne vožnje, odnosno, odbrambene vožnje visokih ličnosti. Oženjen sam i otac sam dvoje djece. Nastanjen sam u Sarajevu.

U kompaniji „Avaz“sam zaposlen od 2006. godine, gdje sam radio sve do decembra 2014.godine na poslovima ličnog vozača i pratioca za osiguranje Fahrudina Radončića.

Kao maloljetnik, uključio sam se u odbranu naše države, i to na sarajevskom ratištu.  Izvršavajući borbene zadatke, teško sam ranjen. Dobitnik sam ratnog priznanja od MUP-a RBiH. Sada imam status – veteran policije.

Tokom agresije na našu državu(1992-1995.godina), bio sam policajac Policijske uprave Novi Grad Sarajevo. Tadašnji načelnik Policijske uprave je bio Malik Krivić, a kasnije Magbul Škoro, te Jusuf Vatreš. Komandir je bio Krilašević Ramiz. U tom periodu sam obavljao poslove policajca, radeći na održavanju javnog reda i mira i sprečavanju kriminala na području Novog Grada, kao i na kontroli saobraćaja. Uspješno sam obavljao sve zadatke koji su mi bili povjereni.

S obzirom na rezultate rada, ispred Stanice javne bezbjednosti Novi Grad, predložen sam od strane načelnika Jusufa Vatrešada pređem u Sektor državne bezbjednosti, koji je bio u okviru Centra službi bezbjednosti Sarajevo. Načelnik Sektora Državne bezbjednosti Sarajevo je bio  Enver Mujezinović, a kasnije Fuad Godinjak, a načelnik Centra službi bezbjednosti je bio Bakir Alispahić, koji je kasnije bio i ministar unutarnjih poslova Republike Bosne i Hercegovine.

Ovom prilikom želim napomenuti da su ovi moji šefovi bili profesionalci u svom poslu, patriote, od kojih sam učio zanat i stekao mnoga iskustva iz oblasti policijskih i obavještajnih poslova. Veoma često sam kontaktirao sa Fuadom Godinjakom i Enverom Mujezinovićem. Imao sam posebno zadovoljstvo što sam se s njima često susretao, jer sam svakog časa od njih naučio po neku životnu lekciju, u smislu pravednosti, poštenja i profesionalnog ponašanja. Enver Mujezinović i Fuad Godinjak su danonoćno predano radili na zadacima sigurnosti. Često su ostajali na radnom mjestu u toku cijele noći. Po tome su pokazali da su veliki patrioti. To su  časni ljudi. Oni su svakog pripadnika Službe cijenili i poštovali. Bili su primjer u pogledu discipline i poštenja, oličenje ljudskosti i čestitosti, po čemu smo ih i mi, njihovi saradnici, poštovali i pominjali u najpozitivnijem svjetlu.

Dok sam radio u SDB-u, u „Odjeljenju 06 – za tehničko praćenje“, načelnik mi je bio Adnan Pašić, a u „Odjelenju 01 – za dokumentovanje ratnih zločina“ načelnici su mi bili Enver Muzurović i Fikret Mašić. U „Odjeljenju 05 – za operativno-preventivno osiguranje visokih ličnosti, njihovu kontraobavještajnu zaštitu i neposredno osiguranje“, načelnici su mi bili Dragan Davidović i Zoran Kuljanin, gdje sam tada obavljao poslove i učestvovao u osiguranju Bila Klintona, Pape (Ivan Pavao II), Tomasa Klestila, Karle del Ponte, Romana Prodija i ostalih visokih zvaničnika koji su dolazili u službenu posjetu Bosni i Hercegovini. Napominjem da sam jedan vremenski period radio u timu neposredne zaštite visokog predstavnika Volfganga Petriča, gdje mi je šef bio pripadnik SAS jedinice, Magnus Klason, Šveđanin, od kojeg sam dobio pismo pohvale i preporuke za rad u sigurnosnim institucijama Bosne i Hercegovine. U tom pismu je navedeno da sam prilikom osiguranja Visokog predstavnika pokazao izuzetne sposobnosti u odbrambenoj vožnji i timskom radu.

 

Prvi susret sa Radončićem i njegova odluka da budem njegov vozač i pratilac

Naprijed opisane poslove u policiji i Službi državne bezbjednosti, odnosno u Agenciji za istraživanje i dokumentaciju MUP-a Bosne i Hercegovine, sam obavljao sve do jeseni 2006. godine, kada sam od strane generalnog direktora „Avaza“, mog bliskog rođaka, gospodina Šabana Bajre, inače badže Fahrudina Radončića, pozvan telefonom kada mi jerakao da vlasniku „Avaza“Fahrudinu Radončiću treba lični vozač sa karakteristikama i iskustvom koje ja posjedujem. Bajro je pomenuo da zna za moje sposobnosti i da je siguran da bi mogao zadovoljiti zahtjeve Radončića, posebno što imam certifikat za vožnju blindiranog vozila i veliko iskustvo na poslovima osiguranja visokih stranih i domaćih ličnosti. Tom prilikom, također, Šaban Bajro mi je rekao da ću u „Avazu“ imati visoku platu i da, ako želim raditi u toj kompaniji, da mu se u toku sutrašnjeg dana javim u „Hotel Radon Plaza“, u njegov kabinet, i da donesem svu personalnu dokumentaciju (certifikate o stručnoj osposobljenosti, certifikate o obuci) i, ako posjedujem, da donesem i slike sa visokim ličnostima koje sam osiguravao. Rekao mi je da će on svu dokumentaciju koju donesem pokazati Fahrudinu Radončiću.

U dogovoreno vrijeme, narednog dana, došao sam u kabinet Šabana Bajre i pokazao mu dokumentaciju koju mi je tražio. Tom prilikom, Šaban Bajro mi je rekao da će on lično pomoći da napišem i kompletiram svoju molbu za prijem u kompaniju „Avaz“, jer treba zadovoljiti pravne kriterije koji su postavljeni za prijem novih uposlenika. Nakon toga, Šaban Bajro me odveo u kabinet kod Radončića i tada sam se prvi put sreo s njim. Šaban Bajro je Radončiću predao moju dokumentaciju i slike na uvid. Radončić je sa mnom obavio kraći intervju, kako bi sagledao moje sposobnosti i ocijenio da li odgovaram njegovim željama i kriterijima. Radončić je meni tada rekao da je on vlasnik kompanije „Avaz“ i„Hotela Radon Plaza“, da je počeo praviti još jedan veliki toranj na području općine Centar Sarajevo, da su njegove potrebe za sposobnim ljudima velike, a da su jako zahtjevni poslovi koje bi trebao ja obavljati, i da je strog protokol koji trebam poštovati. Također je rekao da trenutno ima samo dva vozača, Izeta Lukovca, koji je  stariji čovjek, i Enisa, čijeg se prezimena ne sjećam. Još mi je rekao da je imao nekoliko decertificiranih policajaca, koje mu je preporučio tadašnji ministar unutarnjih poslova Kantona Sarajevo, Almir Džuvo, ali da je nekima od njih dao otkaz, a neke rasporedio u organizacionu jedinicu „Plasman i distribucija ‘Avazovih’ izdanja“, a neke rasporedio da budu vrtlari i radnici na uređenju parka ispred „Hotela Radon Plaza“. Rekao mi je da je otkaze dao onima koji su bili nedisciplinovani, samovoljni, kvarili međuljudske odnose, bili nekolegijalni i nisu, kako su trebali, pokazivali profesionalnost i respekt prema njemu kao štićenoj osobi i utemeljitelju kompanije „Avaz“.

Ustvari, Radončić mi je govorio o osobama koje sam djelimično poznavao, s obzirom da su ranije radili u MUP-u, a to su bili: Muamer Omerović, koji je dobio otkaz, Palić Mirsad, koji je također dobio otkaz, Serdarević Amir, kojeg je rasporedio na radno mjesto vozača distributera „Avazovih“ izdanja i Amel Salčin, koji je raspoređen na radno mjesto vrtlara, odnosno da uređuje dvorište „Hotela Radon Plaza“, dvorište Radončićeve rezidencije na Mojmilu, kao i Radončićevo imanje – odmaralište,  koje se nalazilo u selu Nebočaj, kod Sarajeva, u blizini starog puta Semizovac – Ilijaš.

Praktično, Radončić je tada odlučio da me primi u svoj „Avaz“, i rekao mi da se priključim tadašnjim njegovim ličnim vozačima: Lukovcu i Enisu, kako bi me oni upoznali o vozilima kojima raspolažu, u kojima se prevozi Radončić, odnosno da me upoznaju o vozilima u kojima ću voziti Fahrudina Radončića.

(nastavlja se…)

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *