Feljton o političkim ubistvima| Ramiz Delalić Ćelo: „Dva dana prije smrti Caco je dobio pištolj od svojih ubica“

Drugi dio ekskluzivne ispovijesti iz 2000. godine za „Oslobođenje“ (43)

Feljton o političkim ubistvima| Ramiz Delalić Ćelo:

Delalić: Htjeli su pucnjavu i barut

Brat na brata

Ovako počinje drugi dio ekskluzivnog intervjua Ramiza Delalića Ćele, objavljenog u “Oslobođenju” 2. novembra 2000. godine, nakon što je novinarka tog dnevnog lista Edina Kamenica na tajnoj lokaciji u Turskoj posjetila ratnog komandanta sarajevske 9. brdske brigade Armije RBiH, ubijenog 27. juna 2007. Ovaj dio njegove ispovijesti odnosi se na 26. oktobar ratne 1993. godine, kada je u akciji “Trebević” ubijen Mušan Topalović Caco, komandant 10. brigade, a Delalić uhapšen, odnosno predao se Harisu Silajdžiću.

musan-topalovic-caco-88

Topalović: Još jedno nikad razjašnjeno ubistvo

Poslije toliko godina, kako ti danas izgleda taj dan?

– Ne mogu ga nikad zaboraviti, nikad. Brat je udario na brata. A to je najveći grijeh, i da je brat kriv, ubiješ li ga, ideš u džehenem. Ideš zbog smrti svakog nevinog čovjeka ko god da je. Kod mene je, recimo, bio kuhar, a napao ga rođeni brat. Ja sam se zatrefio u bazi jurišnog odreda Devete motorizovane brigade. Nekoliko dana prije toga tražio sam od predsjednika da me oslobodi te dužnosti i da me pusti vani. Jer, velika je represija tada bila nada mnom. Predsjednik mi je rekao: „Ramize, i neki su drugi već dolazili kod mene i oni hoće isto. Šta vam je odjednom?“ Odgovorio sam mu: Predsjedniče, neke se čudne stvari dešavaju. Mene je malo i strah. Da bih dan prije, 25. oktobra, a saznavši za nekakav napad otišao u vojnu bezbjednost Jusufu Jašareviću. Rekao sam mu: Jusufe, čujem da se nešto sprema. Ako je istina, evo mene! Ukoliko sam kriv, uhapsite me odmah, nemojte džaba napadati brigadu! I, on se meni tada zaklinjao, da ništa ne zna, da pojma ni o čemu nema. A, naglasio je, da je tako, trebalo bi da zna. Dragog mi Allaha, to mi je rekao. Čak mi je poručio da idem mirno spavati. Ujutro su napali.

haris-silajdzic

Silajdžić: Spasio život Ramizu Delaliću 1993. godine

A od koga si ti saznao da ćeš biti napadnut?

– Od Sefera je to poteklo. I tog jutra ja sam odmah nazvao predsjednika (Delalić g. Aliju Izetbegovića stalno naziva predsjednikom, op. a.) Nisam se istinito predstavio. Znao sam da, ako kažem da sam Delalić, neće me spojiti. Predstavio sam se kao Sefer Halilović. Dobio sam vezu i kazao mu: Predsjedniče, ovo ničemu ne vodi, ovo treba da se prekine, a predsjednik mi je odgovorio: „Ramize, ja nemam saznanja o tome da se na tebe puca! Nisam ni dao takvu naredbu“. Kasnije sam čuo da je mene trebalo opkoliti, da ne bih podržao Cacu. Moja je vojska svako jutro išla na trčanje. Osmoricu su odmah počeli da gađaju nitroglicerinkom, neke su i teško ranili. Opšti haos! Ne znaš ni ko, ni zašto puca.

Predsjednik mi je rekao: „Ramize, dođi u Predsjedništvo, da razgovaramo“, a ja sam mu odgovorio: Pa, kako ću kad su me opkolili! A napadi, jedan za drugim. Nazvao sam onda Dahića. U to vrijeme bio sam u dobrim odnosima s njim. Kad je on bio komandir stanice Stari grad, a ja komandant Vojne policije, zajedno smo obavljali neke akcije, kao pretragu stanova sumnjivih SDS-ovaca. Dahić mi je rekao: „Nema s vama razgovora, zapalit ćemo vam sve“, i spustio je slušalicu. Opet sam ga nazvao, i kazao mu da se urazumi, a on je uzvratio: „Ramize, ne uđemo li ovako, ući ćemo tenkovima“. Više ga nisam zvao, ali je on, nakon što smo odbili pet, šest glavnih napada, tražio da razgovaramo. Sada ja nisam htio sa njim.

Poslije dva sata zove me Haris Silajdžić, koji je kasnije i došao, kako smo se dogovorili. Ja se ne bih nikad predao njima, radije bih poginuo! A bih, sigurno, da nije bilo Silajdžića! On je prvo tražio da izađem vani. Rekao sam: Ne, ti uđi! I, ušao je. Sa njim su došli njegov pratilac Dimče, Bakir Alispahić, Dahić i Rasim Delić, koji nije ni smio da uđe. Nakon razgovora, otišao sam sa njima u Predsjedništvo, ali nisam htio kod predsjednika. Bilo bi mi to odvratno, jer sam, ipak, znao da je i on jedan od potpisnika da me napadnu. U Predsjedništvu mi je Silajdžić rekao: „Ja sam te ovdje doveo, ja imam obavezu da te štitim, a za ono za šta si kriv i treba da odgovaraš.“

Na šta je mislio pod tim „ono za šta si kriv“?

– Prvo ću o tome zbog čega sam ja išao predsjedniku i tražio da me smijeni i pusti van zemlje. Jer, bilo mi je jasno, kao dan, pola godine unazad, da vojna bezbjednost i MUP prikupljaju podatke, ne o jedinici, nego o meni, da stvaraju nekakvu čudnu atmosferu. Nešto se desi u jedinici, 4.900 ljudi je u njoj bilo, oni odmah – Ćelo! Šta god ko uradi, provuče se kroz uši, mnogima, Ćelo! Ružne stvari se jesu dešavale, ali ko ih je mogao, u onakvim uslovima da kontroliše, da ih preduhitri! Evo, navodi se i sada da smo mi uzimali donacije, i Caco i ja! Pa, molim vas, svi su to, na neki način, radili, i Vikić dok je bio na čelu specijalaca, i MUP, i SDA… SDA to i danas radi. Ja nisam njen član, jesam njen simpatizer, desno krilo skroz, ali tako je. Što njima ne napišu krivičnu prijavu!? A mašu mojima, sa šamarima!

Čudna atmosfera

Prigovaraju ti da si tada uzeo taoce?

– Dok su trajali ti napadi, a, strašno je bilo, meni, recimo, dođe komandir voda i kaže. Ne možemo više, i mi ćemo upotrijebiti protivoklopna sredstva! Ali, ja opet kažem, ne! Moji su borci imali strogo naređenje da nikoga ne smiju ubiti. Pucaj uvis ili pored, nikog ni raniti! Tako je i bilo. A imali smo dosta naoružanja, toliko da sam pomagao i Korpusu, u tom smislu. Jer, ja nisam ostavljao donacije za sebe, nego sam kupovao oružje, tajnim kanalima. I mi smo svake minute bacali bombu pred ulaz zgrada u kojima smo bili da ne mogu ući. Ispalili smo ne više od hiljadu metaka, samo bombe. Nekoliko puta su bili prodrli, ali i bili vraćeni. Rasporedio sam svoje ljude u zgradama oko Romanijske, da bismo se bolje branili. Oko Romanijske se podigao ogromni oblak! Djeca, žene, iz tih stanova u koje su upali moji ljudi, izletjeli su vani, a oni su ispaljivali tromblone! Ne tromblone za uništavanje pješadije, nego ova hemijska sredstva.

Zbog javnosti

Kad je trebalo deblokirati grad, nije bilo naoružanja, a tada ga je bilo! I ja sam rekao svojima da uzmu te civile, i da ih strpaju do moje kancelarije. Da sam ih htio za taoce, ne bi bili tu pored mene! Bilo bi valjda ovako: mi, civili, pa oni. Kancelarija nije imala prozora i gas nije mogao prodrijeti. Kažem vam. Harisu Silajdžiću dugujem puno. Čuo sam kako govori Šaćiru Arnautoviću i Vahidu Karaveliću: „Bude li mu falila dlaka s glave, ili vi nećete biti to što jeste, ili Alija i ja nećemo biti to što jesmo.“

Faksimil drugog dijela ekskluzivnog intervjua Ramiza Delalića objavljenog u “Oslobođenju” 2. novembra 2000. godine

Da toga nije bilo, ubili bi me, kao što su i Cacu. A da je to bila i njihova namjera, govori i to da su Bakir i Dahić dva dana ranije bili kod Cace u brigadi. Caco je od njih, svojih ubica, dobio pištolj kao nagradu. Mislim, ubica ne u onom bukvalnom nego u simboličkom smislu. Pa, rekao sam već da sam ja mjesec ranije, nekoliko puta bio kod predsjednika, mogao sam ući kod njega kada sam htio, bio sam sa njim na „ti“. Što me nisu uhapsili? Što nisu Cacu? Nije tačno da se nije moglo. Na sto načina se moglo i moralo. Ali oni su htjeli predstavu, htjeli su pucnjavu i barut, da bi se digao dim, da bi javnost rekla bravo, bore se protiv kriminala – zaključio je Delalić u intervjuu “Oslobođenju” 2000. godine.

Razgovori s ljudima iz vrha

Da li si poslije rata ikada više razgovarao sa dr. Harisom Silajdžićem?

Ne, ni sa njim, na ulici se samo pozdravili jesmo, niti sa predsjednikom! Nikad. Ali, sa drugim ljudima iz vrha jesam.

Pismo od predsjednika

– Poslije 26. oktobra (1993., op. pr.) ja sam sedam i po mjeseci proveo u vojnom istražnom zatvoru, i da su mi bilo šta našli u vezi s kriminalom, bio bih osuđen na dvadeset godina zatvora. Toliko je tada mržnja nekih bila prema meni. U zatvoru sam, iz inata, uzeo Srbina za advokata, i on je nakon što je sve dobro prostudirao izjavio otprilike ovo: „Ljudi, zašto izjednačavate Devetu i Desetu kada u Devetoj nije bilo nijednog zločina nad civilima“. Dok je trajala istraga, primio sam i pismo od predsjednika u kojem je pisalo: „Nekad je za čovjeka bolje da bude tu gdje jeste.“ I ja sam tako prihvatio. Osuđen sam na tri i po godine zatvora zbog neizvršavanja naređenja. Poslije sam amnestiran. A stalno se, i uz takve optužbe govori o, navodnom, tadašnjem kriminalnom djelovanju, i Devete motorizovane i mom. Pazite 4.900 ljudi je u brigadi bilo, i pojedinci, sigurno nisu bili čisti, ali kome odgovara da se tako okvalifikuje cijela ili gotovo cijela brigada! Da bi proizašlo da je kriminalac svako ko je branio ovaj grad? A nisam izvršio naređenje, prema optužbi, zato što, kao zamjenik komandanta, nisam tog 26. oktobra Dahiću predao „kasarnu“. Kao on je mene pozvao da to učinim, a ja nisam htio. Mene niko nije zvao, ni mene ni moje borce, samo su nas napali – pojasnio je Ramiz Delalić Ćelo.

Ko je upucao maloljetnika pred Cacinim ulazom

– Da li je dio te borbe i smrt onog momka koji je bez riječi, upucan pred Cacinim ulazom? I on je nečije dijete, i za njim je majka zaplakala. A, u borbu je pošao sam maloljetan, niko ga nije natjerao. Da li je ta smrt i ne samo ta metod pravne države kojom se ovi toliko prse? – zapitao je Delalić u intervjuu “Oslobođenju” 2000. godine.

(Sutra: „Čovjek iz Ševa mi je prodao oružje kojim je pucano u Herendu“)

Izbor: Avaz

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *