INTERVJU: DENIS KULJIŠ: Tito nije mrzeo Srbe, pa žena i deca su mu Srbi

INTERVJU: DENIS KULJIŠ, KNJIŽEVNIK I PUBLICISTA

Tito je bio lišen bilo kakvog nacionalnog sentimenta. Dobro, imao je malo ljubavi za taj svoj zagorsko-slovenski zavičaj pod stare dane, volio je cviček, a inače je bio internacionalist, dok su mu svi naši narodi bili podjednako dragi ili mrski, a svakako ga nisu puno zanimali

G: Kosovo je riješeno. Problem je kako riješiti Srbiju. To rješenje je bilo nelegalno, ali je politički sasvim neizbježno, posljedica debakla Miloševićeve politike. Sad Srbija mora potražiti neki drugi projekt, budući da je balkanski, imperijalni započet u Prvom balkanskom ratu realno propao

G2: Mržnja Srba I Hrvata potiče iz Drugog svjetskog rata i genocidnih politika koje su provodili nacional-fašisti, nadasve hrvatski. Genocidne politike koje je poslije rata proveo Titov režim nisu bile nacionalne, nego klasne i revolucionarne. Proveden je genocid Nijemaca i Talijana, protjerani su Mađari, Turci i nešto Albanaca, ali posvuda se provodila eksproprijacija, nerijetko povezana s likvidacijama

G3: Ulaskom u EU Hrvatska je dobila milijarde, i to eura. Granicu bez carine, slobodu kretanja bez vize, mogućnost studija i rada bilo gdje u Europi. Sudjelovanje u europskim poslovima. Hrvatska ministrica vanjskih poslova postala je upravo predsjednica Vijeća Europe u Strazburu

Jedan od najpoznatijih hrvatskih pisaca, publicista i slobodnih intelektualaca Denis Kuljiš ponovo se nedavno pozabavio temom “najvećeg sina naših naroda i narodnosti” Josipa Broza Tita u knjizi “Titov tajni imperij” i time pokazao da narodu na eks jugoslovenskom prostoru i dalje više gledaju u prošlost nego u budućnost. O svojoj novoj knjizi, odnosima između Beograda i Zagreba, kosovskom problem ali i Evropi kakva je danas u intervjuu za Aferu govori Denis Kuljiš.

Šta donosi knjiga „Titov tajni imperij“ koju ste nedavno objavili zajedno sa Vilijamom Kingerom?

-Nedavno sam dobio recenziju koju je naručio britanski izdavač naše knjige (poslije srpskog na redu je hrvatsko, a zatim do kraja godine i englesko-američko izdanje). Možda oni to malo bolje vide s distance, nego što smo mi sposobni obuhvatiti jednim pogledom pa najbolji odgovor na vaše pitanje daje ta recenzija. Potražite je.

Ko je zapravo bio Josip Broz Tito?

-Seljačko dijete sa slovensko-hrvatske granice na rijeci Sutli, koja u doba njegova rođenja nije bila nikakva granica, čak ni lingvistička. Nema nikakve tajne u pogledu njegova identiteta, tajna je o tome što je bio, naime agent Kominterne od 1919. a od 1940. šef sovjetske operative u Zapadnoj Europi, uključujući Španjolsku, Francusku, Italiju, Grčku i Albaniju. Poslije 1948. se osamostalio i dalje nema nikakve misterije – osim oko njegovih subverzivnih pothvata na Mediteranu, kad je izazvao suetsku krizu i omogućio emancipaciju Alžira od Francuske, sve u suradnji s Hruščovom. Nešto slično napravio je i u Burmi.

Da li je Tito zaista patološki mrzeo Srbe i tvrdio da će oni nestati?

-Zašto bi ih mrzio? Živio je u Beogradu. Žena mu je bila Srpkinja. Djeca su postala Jugoslaveni, a zatim, Beograđani i, pretpostavljam, Srbi. Bio je lišen bilo kakvog nacionalnog sentimenta. Dobro, imao je malo ljubavi za taj svoj zagorsko-slovenski zavičaj pod stare dane, volio je cviček, a inače je bio internacionalist, dok su mu svi naši narodi bili podjednako dragi ili mrski, a svakako ga nisu puno zanimali – većinu vremena proveo je na putovanjima, na svjetskim destinacijama i u globalnim diplomatskim akcijama.

Otkada datira i otkuda tolika netrepeljivost, da ne kažem mržnja, između Srba i Hrvata?

-Iz Drugog svjetskog rata i genocidnih politika koje su provodili nacional-fašisti, nadasve hrvatski. Genocidne politike koje je poslije rata proveo Titov režim nisu bile nacionalne, nego klasne i revolucionarne. Proveden je genocid Nijemaca i Talijana, protjerani su Mađari, Turci i nešto Albanaca, ali posvuda se provodila eksproprijacija, nerijetko povezana s likvidacijama. Uklonjeni su svi koji su raspolagali značajnijom privatnom imovinom. Kao što su nacisti ubijali Židove da se domognu njihovih nekretnina, tako su komunisti etnički očistili Nijemce u Sloveniji, Slavoniji i Vojvodini. Ubijeno je i protjerano pola milijuna Nijemaca. Na Trećem zasijedanju AVNOJ-a 1944. doneseni su rasni zakoni koji su Nijemcima uskratili pravo da posjeduju privatnu imovinu. Nijemce izdvajam kao eklatantan primjer. Ali to je, inače, proces koji je zahvatio cijelu Istočnu Europu, odobren u Potsdamu na savezničkoj konferenciji o poslijeratnom uređenju Europe.

Da li će posle predsednice Kolinde Hrvatska dobiti predsednika pevača, Miroslava Škora?

-Mislim da su mu šanse male. Tipovao bih na dosadašnju predsjednicu ako uđe u trku (još nije), a mislim da dobre šanse ima i sudac Mislav Kolakušić. Očekujem da će on ući u drugi krug. Dajem mu barem 40% izgleda na pobjedu. Ali, on ne želi biti predsjednik, nego tu instituciju želi pretvoriti u sporednu funkciju. Ako pobijedi sad 2019., ići će sa svojim strankom koju još nije formirao na parlamentarne izbore 2020.

Šta je Hrvatska dobila a šta izgubila ulaskom u EU?

-Dobila je milijarde, i to eura. Granicu bez carine, slobodu kretanja bez vize, mogućnost studija i rada bilo gdje u Europi. Sudjelovanje u europskim poslovima. Hrvatska ministrica vanjskih poslova postala je upravo predsjednica Vijeća Europe u Strazburu, organizacije koja obuhvaća 820 milijuna građana. 

Vidite li neko rešenje za Kosovo?

-Kosovo je riješeno. Problem je kako riješiti Srbiju. To rješenje je bilo nelegalno, ali je politički sasvim neizbježno, posljedica debakla Miloševićeve politike. Sad Srbija mora potražiti neki drugi projekt, budući da je balkanski, imperijalni započet u Prvom balkanskom ratu, realno propao.

Ali, Austrija se lijepo snašla bez svoga carstva koje je bilo puno veće, pa čak se i Mađarska gotovo smjestila u svoje trianonske granice. Na žalost, naše države nisu poput Danske, kojoj su poslije II svjetskog rata ponudili da anektira Schleswig-Holstein koji joj je Bismarck otrgnuo 1867. godine. Iako je pokrajina – 3 milijuna stanovnika – bila naseljena Dancima, Danska je rekla – ne, ne hvala, neka ostanu u Njemačkoj. I slala im je novac, hranu i otvarala škole, ali nije htjela nahraniti neko buduće nezadovoljstvo i irendetizam. 

Kako vam deluje politička situacija u Srbiji, kako vlast a kako opozicija?

-Vlast razumijem što radi, a opoziciju, moram priznati, ne razumijem zašto ne radi, ne ponaša se kao opozicija. Kod nas, hvala bogu, i kad su na dnu, kad nemaju ni jednu ideju, nikakve lidere ili programe, u SDP-u znaju: mi smo opozicija. Mi smo protiv vlasti. I zamijenit ćemo je, sutra, za dvije ili za dvadeset godina. Znači – redovne aktivnosti, gradnja organizacije, stvaranje glasila, tihi partijski rad uz oslonac na srodne političke organizacije u Europi. Valjda se kod vas liderima previše žuri. Vlast griješi što im ne da malo kruha na lokalu. To uvijek smiri virulentnu opoziciju.

Postoji li danas nezavisno novinarstvo?

-Pa postoje neki mediji koji se suprotstavljaju vlasti. To je dovoljna mjera nezavisnosti. Osim toga postoje nezavisni novinari koji rade u zavisnim medijima, ali nije lako… Dapače, skroz je ćelavo. Sve skupa, kao što mi je jednom rekao Aca Tijanić govoreći o srpskoj sceni, ali vrijedi za cijelu jugosferu – Kod nas se svaki dan proda više novinara nego novina!

Da li ste jugonostalgičar?

-Jesam, onako, uvijek se sjetim što sam sve radio kad sam bio mlad i gdje sam sve bio ”po celom regionu”, ali ne žalim za trulim socijalizmom. Imao sam 39 godina kad je napokon propao, i tek sam tada mogao početi ostvarivati svoje ambicije. Sad u svemu kasnim tih petnaest godina koje sam potrošio na bezvezno cunjanje. Dobro, nisam ja jako sentimentalan tip, a i odgojen sam – tada – s idejom da je važno što će biti sutra, za dvadeset godina, da je bitno ono čemu težimo i što gradimo, pa zaboraviš na svoje neposredne interese, što je jako loše. Sve sam promatrao iz neke intelektualne perspektive. Ali ne bih volio ni to da sam život potrošio isključivo na prozaičnu borbu za prizemne interese. Zato me djeca, oni su nova generacija, promatraju s određenim čuđenjem. To je jako otrežnjujuće. Ali, zaboravio sam reći da Jugoslavija nije mogla opstati kao federacija nacija pošto je propao autoritarni socijalizam. U Europi, postoje samo nacionalne ili unitarne države. Europa jednako je nacionalizam.

Srećko Milovanović

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *