INTERVJU: RAJKO GRLIĆ: Tramp je teško bolestan!

INTERVJU: RAJKO GRLIĆ, FILMSKI REŽISER I SCENARISTA

Tramp, a to nije moje otkriće, teško je bolestan ego manijak. U ovih par godina vladavine strašno je civilizacijski unazadio zemlju. Još četiri takve godine bile bi po Ameriku zaista pogubne

A što se “Generala” tiče tu se nema puno što dodati onome što je već rečeno i napisano. To je loša propagandna roba koju su svi ismijali i pri čijoj su se izradi, kako pišu novine, zamračile podeblje sume novca

Prije svega, vjerujem da novi predsednik neće sramotiti Hrvatsku kao što je to činila gospođa koja je obnašala tu funciju prije njega. Da od te, više časne no moćne pozicije, neće praviti trećerazredni seoski cirkus. I što je važnije, da neće koketirati s neoustaštvom

Hrvatska nikada nije bila imperija, ona je je uvijek bila na rubu, provincija, pa je ta vrsta engleskog kičastog žala za velikom i moćnom prošlošću neće natjerati da izađe iz nečega kao što je EU

Njegovi filmovi odavno su postali deo istorije jugoslovenske kinematografije a ime Rajka Grlića spada u red najvećih režisera sa ovih prostora svih vremena. Filmovi poput “Čaruga”, “Štefica Cvek u raljama života”, “Samo jednom se ljubi”, “Karaula” ili serija “Grlom u jagode” za koju je pisao scenario sa Srđanom Karanovićem, utkani su u zajedničku kulturu ovog regiona.

Trenutno Rajko Grlić razmišlja o novom filmu i u intervjuu za Aferu govori o svom radu, aktuelnoj situaciji u Hrvatskoj, regionu i svetu i objašnjava zbog čega film kao umetnost neće nikada odumreti.

Iako ste najavili da posle „Ustava Republike Hrvatske“ nećete više snimati filmove ipak pripremate novo filmsko ostvarenje „Svemu dođe kraj“. Zbog čega ste se predomislili i kakav će to film biti?

-Za svako pogaženo obećanje prije svega valja pronaći dobrog krivca. U ovom slučaju to je pisac Ante Tomić, osoba s kojim sam supotpisao četiri scenarija. On me, usprkos mom protivljenju, nagovorio, da ne upotrijebim neku težu riječ, da krenemo u još jedan film. Tako smo počeli rad na “Svemu dođe kraj”, priči građenoj na jednom Krležinom motivu. Ispisali smo šest verzija a sada upravo radimo na sedmoj. No nemamo puno sreće s tim scenarijem. Hrvatski Audiovizuelni Centar nas je već dva puta odbio.

Da li naslov sugeriše da će konačno doći kraj mržnji i krizi u ovom našem ex-yu regionu?

-Ne sugerira jer se priča događa u realnom prostoru i vremenu, ovom ovdje našem i sada, ne u obećanoj zemlji opće ljubavi i sreće. Filmovi i inače ne sugeriraju, oni u najboljem slučaju, pitaju. Ovaj bi, ako se uopće dogodi, trebao pitati da li se protiv toga u čemu živimo, protiv ljudi koji taj život čine mizernim, treba boriti ili jednostavno valja odustati, prepustiti se ili čak otići.

„Dnevnik Diane Budisavljević“ osvojio je Zlatnu arenu u Puli i pobedio film o generalu Gotovini. Da li je to znak nekih novih vetrova koji duvaju u Hrvatskoj?

-“Dnevnik Diane Budisavljević” je vrlo značajan film za hrvatsku kinematografiju. Pogotovo u trenutku kada je “dobro navođena rulja” uspjela razbiti i nametnuti svoja pravila Hrvatskom Audiovizuelnom Centru, tada jedinoj ozbiljno funkcionirajućoj instituciji hrvatske kulture. Ali taj film je i onim što priča i kako priča daleko iznad te dnevno političke igre. On je prije svega bolna opomena da smo zaboravili na zločin i da živimo u društvu koje želi rehabilirati i to vrijeme i ljude koji su to činili.

A što se “Generala” tiče, tu se nema puno što dodati onome što je već rečeno i napisano. To je loša propagandna roba koju su svi ismijali i pri čijoj su se izradi, kako pišu novine, zamračile podeblje sume novca. Ali to se u ovim krajevima manje više uvijek događa kada se netko pomoću filma glasno zaklinje u ljubav prema svojoj državi, naciji, vjeri… Iskustvo nam kaže da od takvih prije svega treba čuvati džepove.

Vaš kultni film „Čaruga“ zvanično je poslednji jugoslovenski film, ali ga sad neki nazivaju i „prvim hrvatskim filmom“. Kako biste ga Vi nazvali?

-Ja bih ga zvao filmom, meni dragim filmom koji se pojavio u nedrago vrijeme. I za njega i za mene.

Da li vas je iznenadilo što je zvezda vašeg filma „Karaula“ Sergej Trifunović postao uticajni političar u Srbiji?

-Ne nije. U njemu je uvijek čučao vođa.

Šta očekujete od promene vlasti na Pantovčaku, šta će to novo Milanović doneti kao predsednik Hrvatske?

-Prije svega vjerujem da neće sramotiti Hrvatsku kao što je to činila gospođa koja je obnašala tu funciju prije njega. Da od te, više časne no moćne pozicije, neće praviti trećerazredni seoski cirkus. I što je važnije, da neće koketirati s neoustaštvom što je, vjerujući da u tom grmu čuči njena izborna baza, njegova prethodnica obilato radila i time zemlji nanjela dugotrajnu štetu. Ukratko; da će biti ono što je obećao; da će biti “normalan”. A to bi za Hrvatsku danas, kao i za svaku post-jugoslavensku državu, bio ogroman korak naprijed.

Britanija je izašla iz EU u toku hrvatskog predsedavanja Unijom. Možete li zamisliti jednog dana da i Hrvatska pođe putem Engleza i napusti EU?

-Ne. Ne mogu. Hrvatska nikada nije bila imperija, ona je je uvijek bila na rubu, provincija, pa je ta vrsta engleskog kičastog žala za velikom i moćnom prošlošću neće natjerati da izađe iz nečega kao što je EU. Za malu zemlju, pogotovo ovakvu kakva smo mi, EU je, usprkos svih svojih mana, beskonačno važan kontrolni element.

Uskoro nas očekuje još jedna dodela Oskara gde je film – Džoker, najveći favorit. U čemu je tajna uspeha tog filma?

-Među filmovima koji se takmiče za Oskara, a video sam uglavnom sve, dva su koja volim: “Parasite” i “Marriage Story”. Da li će oni dobiti ili ne, ne ovisi o kvaliteti tih filmova. Oskar je Oskar. To je prije svega tržnica.

Živite i radite u Americi, kako Amerikanci vide predsedničke izbore na jesen, može li Tramp osvojiti još jedan mandat?

-Neugodno pitanje. Igrati se proroka. Tramp, a to nije moje otkriće, teško je bolestan ego manijak. U ovih par godina vladavine strašno je civilizacijski unazadio zemlju. Još četiri takve godine bile bi po Ameriku zaista pogubne.

S druge strane još se nije pojavio kandidat ili kandidatkinja koja ima i snagu i karizmu potrebnu za ulazak u ring s tim lažljivim populistom. Za sada, po zadnjim anketama, njih četvoro; Bajden, Sandres, Vorner i Batidžig ga tuku ako dođu s njim u izravni sraz. Ali to su samo ankete. Među njima možda jedino Elizabet Vorner ima snagu za takav okršaj i biloner Majk Bluberg, bivši gradonačelnik Njujorka, koji za takav okršaj ima i više no dovoljno novaca.

Kakva je budućnost filma u svetu a kakva na ovim prostorima i može li na Balkanu filmska umetnost biti odvojena od politike?

-Glad za pričama će vječno postojati i priče će se uvijek pričati. I u tom pričanju se neće odustati od tako magičnog pomagala kao što su pokretne slike. Jedno što će velika platna multipleksa, kao što se to uveliko već i događa, u potpunosti preuzeti veliki skupi spektakli koji, da bi se lakše prodali širom svijeta, beže od svakog realiteta.

Filmovi koji ne spadaju u tu kategoriju polagano će, a i to se već masovno događa, potražiti druge platforme, druge forme, manje ekrane. Od kablovske televizije do svega što pruža internet. Meni osobno drago je da sam živio i radio u vrijeme kada su i mali filmovi imali parvo na mrak velikih kino dvorana.

Srećko Milovanović

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *